Prezime Štulić u Ninu

 

      U svojoj knjizi, kulturno-povijesnoj monografiji NIN I ŠTULIĆI, koju sam objavio početkom 2009. godine, treće sam poglavlje  nazvao – Prezime Štulić. Tu sam detaljno opisao sam pojam nastanka prezimena te sam, prema  Hrvatskom enciklopedijskom rječniku, naglasio podatke o etimologiji leksema štula i potvrdio da je prezime Štulić nadimačko, nastalo od riječi (apelativa) štula, dodavanjem osnovi sufiksa – ić, što je, u biti, slaveniziranje prezimena. Inače, riječ štula živi u širokoj regiji, gdje je znatno civilizacijsko prožimanje raznih kultura.

U navedenoj knjizi sam objavio i grafički prikaz „Prezime Štulić i slična prezimena u Hrvatskoj, prema popisu stanovništva iz 1948. godine“, što sam izradio na osnovu Leksika prezimena Hrvatske iz 1976. godine. Zatim sam prikazao i neke podatke o prezimenu Štulić, prema Rječniku Hrvatskog jezika, u izdanju bivšeg JAZU-a.

U raznim arhivskim izvorima prezime Štulić i njemu slična prezimena pišu se različito, uglavnom na talijanskom, ponešto na latinskom jeziku. Ovdje bih naglasio jednu ispravu na latinskom; U znanstvenom radu Vjekoslava Klaića – Građa za topografiju Ličko – krbavske županije u srednjem vijeku, Zagreb 1902., pod brojem 6. stoji Lička župa ili Lika. Autor nabraja, odnosno opisuje stare isprave u vezi Like, koje je prikupio iz raznih izvora.

Među njima je i isprava iz 1408. godine, koju je pronašao u Državnom arhivu u Budimpešti. Ovdje se navode naselja iz donje Like, gdje sam istaknuo Sthwlowazela (Štulovasela) – današnja Ploča u općini Lovinac. Inače, izgovor ovog naziva mi je potvrdilo više znanstvenika u Hrvatskoj.

Naglasio bih još jednu ispravu na latinskom jeziku, iz 1507. godine; U knjizi Josipa Adamčeka i Ivana Kampuša – Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976., nalazi se Popis porti za Kraljevski porez, zvani Dika, gdje su se porezne jedinice zvale Dimovi – tumusi, što su, u biti, bili prvi popisi stanovništva sjeverozapadne Hrvatske. U Zagrebačkoj županiji, u mjestu Lukavec (Lwkawecz), između ostalih imenovan je i Jandre Štulčić (Andree Sthwlchych – porta 1, sartor 1, Solvit). Dakle, tako se tada na latinskom jeziku pisalo – Štulčić.

Što se tiče grada Nina, odnosno bivše ninske Comune, naglasio bih jednu ispravu iz knjige Giuseppe Praga; Atti e diplomi di Nona (1284. – 1509.)…, Rim, 1936. Radi se o sastanku ninskih uglednika godine 1383. Ovdje se, između ostalih, spominje i advokat kurije Petar Štula (Štul) – Petrus Stuhlis, advocato curie. Da je to u rukopisu zaista – Stuhlis, također mi je potvrdilo više znanstvenika u Hrvatskoj, s kojima sam se dopisivao preko e-maila.

Kontinuitet ninskih Štulića može se sa sigurnošću pratiti od sredine 16. stoljeća, što sam i dokazao popisom svih Štulićevih obitelji i rodoslovnim stablom od pet stotina godina. Dakle, Štulići su u Ninu najmanje toliko te su najbrojniji i najstariji (od sada postojećih) ninski rod ili šira obitelj. Korijene vučemo iz prostora nekadašnje Ninske biskupije i Županije, ali na osnovu izvornih isprava teško je točno odrediti gdje se prvobitno formiralo prezime. Inače, najstarija hrvatska prezimena počela su nastajati u gradovima na obali Jadranskog mora, u 12. stoljeću, te su bila uglavnom nadimačka.

Štulići su dakle starosjedioci ovih (hrvatskih) krajeva, tu se formiralo prezime, tu i dalje žive, premda ih se tijekom prohujalih nemirnih stoljeća mnogo iselilo u inozemstvo, uglavnom na zapad, ali i na istok.

U jednoj ispravi iz 1552. godine, koju sam 2005. pronašao u arhivu Župnog ureda sv. Anselma u Ninu, spominje se Jure Šćula, svjedok (Georgio Schiulla, testih). U ispravi iz 1554. Jure Šćula je tužitelj – guerallanit.

      Starocrkvenoslavenski jezik od XII. do XVI. stoljeća (i duže) bio je kulturni jezik Slavena. U našim krajevima istovremeno postoje dvije regije: glagoljsko-čakavska i latinsko-čakavska (Vinodolski zakonik, Poljički statut) te pod utjecajem okruženja slijedi: – štula (št – šć) = šćula. No, u Dalmaciji se tada oslanja na venetski pravopis, a talijanski je, uz ponešto latinskog, i službeni jezik, stoga se prezime Štula piše – Schiulla.

      U ispravama Nadbiskupskog arhiva u Zadru nailazio sam na ninsko prezime – Sciulio i Sciulie, koje se odnose na drugu polovicu 16. stoljeća. Tu, u bivšem arhivu Župe svete Stošije, nalaze se i neke matice Ninjana.

Riječ – štula se prema starijim rječnicima pisala; na talijanskom – stelo, balkanskim latinitetom – stalp, shtyl, shtule, arbanaski – shtyla.

      Krajem 16. stoljeća prezime Štula (Šćula) se slavenizira dodatkom sufiksa – ić. U svim tadašnjim ispravama prezime glasi Štulić (Šćulić) – Schiullich te se tako piše do, otprilike, sredine 17. stoljeća. I poznati ninski kanonik, nadarbenik Svetog križa, jedan od obnovitelja grada Nina nakon potpune propasti 1646. godine, don Ivan Štulić, rođen 1618. u obitelji kapetana Jure i majke Matije Ružić, piše se kao Don Giovanni  Schiullich, zatim i kao Zuanne Schiullich, ali i kao Giovanni Stullich. Ovo posljednje nalazi se u ispravi koja se nalazi u Državnom arhivu u Zadru; Privileggi della Magnifica Comunita di Nona, 1656, Libro quarto – Popis inventara ninske katedrale.

Predaja kaže da je jedan naš predak bio šepav, da je oženio „od popa sestru“ i da su Štulići došli u Klanice na „popovo imanje“. I tu ima istine; naime, na osnovu raznih isprava koje sam pronašao slijedi: Kapetan Jure Štulić  ( cap –  titula mjesnog poglavara) je početkom 17. stoljeća oženio  Matiju Ružić, kći od strica don Ivana Ružića (Don Zuane Rusich). Dakle, ona je svećeniku Ivanu  bila sestrična, a ne sestra. Ružićima u Ninu se loza s muške strane već u to doba ugasila, u tih nekoliko generacija. Juri i Matiji preživjela su djeca Gašpar (rođ. 1608.) i don Ivan (1618.). Gašpar je oženio Bilić Katu te im se 1639. rodi sin Jure te 1641. godine Pere.

Sve ove podatke naveo sam zbog toga što se u to doba Štulići dijele. Naime, Jurini potomci žive u Klanicama, dok potomci brata mu Pere ostaju u centru Nina. Do još jedne podjele dolazi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kada Ivan Štulić iz Nina, oženivši Mariju Pavlović, odlazi u Ninske Stanove. Štulići su u Stanovima, još bliže Ninu od Rakića, i prije imali imanje, no ta loza im se s muške strane ugasila te su sada ovdje vlasnici Duševići i Mrkele.

Venecija u kontinuitetu (osim od 1570. do 1572., kada su u Ninu bile Osmanlije) vlada Ninom (Comuna di Nona) od 1409. do 1797 godine. Kroz svo to razdoblje službeni jezik je bio talijanski te se prezime Štulić piše, kako sam već pojasnio: Schiulla, Schiullich te Stullich. Po venecijanskom pravopisu se – st moglo čitati isto kao i na njemačkom – št. Nijemci –st i –sp na početku riječi čitaju – št i šp. Na primjer: stuhl (stolica) – štul, Split – Šplit, Stulić – Štulik.

Propašću Serenissime Republice di Veneto, Dalmacija pripadne Austriji odnosno Habsburškoj Monarhiji. Početkom 1806. godine Napoleon je Dalmaciju priključio Talijanskom Kraljevstvu, gdje je on bio potkralj. Tako je Milano postao glavni grad i za Dalmaciju te je osnovana pokrajina Ilirija.

U kolovozu 1813. Austrija je objavila rat Napoleonu te je do kraja godine zauzela gotovo cijelu Dalmaciju. U srpnju 1814. objavio se proglas po kojem su saveznici Dalmaciju dodijelili Austriji. Austro-Ugarska Monarhija utemeljena je 1867. i trajala je do 1918., kada je doživjela poraz u Prvom svjetskom ratu.

Hrvatski sabor je, nakon uspjeha Hrvatskog preporoda, 1847. godine proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj upravi. U Dalmaciji, koja je bila pod izravnom upravom Austrije, nakon pobjede narodnjaka nad autonomašima, godine 1883. hrvatski jezik se uveo kao službeni jezik u Dalmatinskom saboru.

      Godine 1830. Ljudevit Gaj je objavio knjigu Kratka osnova Horvatsko- Slavenskoga pravopisana. Na osnovu toga prihvaća se novo narodno pismo – Gajica te štokavica i uvodi „kvačica“ prema češkom pravopisu. Počinje se čitati onako kako se piše, i obratno. U Ninu, nakon svih tih prohujalih stoljeća i raznih varijanti prezimena;  Štulić  prvi piše don Pavao Zanki, oko 1880. godine.

Dakle, tada se prezime piše onako kako se i čita i onako kako je ispravno. Jer, dobro su znali naši preci kako im glasi pravo prezime, kako se ono izgovaralo i prenosilo s koljena na koljeno, bez obzira na sve varijacije pisanja latinskim i talijanskim jezikom.

U svim dotadašnjim ispravama; matičnim knjigama, zapisima iz Komune, Katastru 1675., Katastru 1826., spisima iz Zadra, raznim izvješćima, Stanju duša Nina iz 1760…, prezime Štulić se pisalo, u početku, Schiulla, potom Schiullich te Stullich.

***

       Nadalje, valja pojasniti; kako je došlo do velikog povijesnog apsurda, kada se potomci istih predaka unatrag pola milenija, sada u Ninu dijele na dva prezimena: Štulić i Stulić. Vrlo bliska rodbina, pa čak i rođena braća, nerijetko imaju različita prezimena. Stoga ću detaljno prikazati situaciju iz matičnih knjiga koje se nalaze u Matičnom uredu u Ninu, gdje sam podatke „vadio“ u proljeće 2005. godine;

 

MATIČNE KNJIGE RIMOKATOLIKA

ŽUPA: NIN – ZATON

MATIČNO PODRUČJE: NIN

MATIČNI URED NIN

MATIČNA KNJIGA ROĐENIH

1882. – 1902.

-Štulić Pilip, Glavan Matija, vjenčani 1874., Lucija (kći- op. a.) 1883.

-Štulić Jako, Glavan Lucija, vjenčani 1871., Barica 1883.

-Štulić Tome p. Pere, Peroš Lucija, vj. 1874., Petar Mihovio 1885.

-Štulić Pilip, Glavan Matija, vjenčani 1874., Joso Bene  15. 3. 1890.

Joso sklopio ženidbu s Tomicom Begonja 15. 12. 1919. Umro u Ninu 15. IX. 1974. u 15:30, matičar Ive Tartaro (kad je Joso umro).

Ovdje sam naglasio cijeli tekst jer je Joso moj djed.

-Štulić Niko Franin, Buljat Stoša, vj. 1893., 1894. Lucija (vjenčana s Blažom Ćurkom 1918.).

Niko je Štulić iz centra Nina, a njegovi potomci su sada – Stulići.  Nadalje; u ovoj knjizi ROĐENIH svi su – Štulići.

 

 

MATICA ROĐENIH NIN – ZATON

1903. – 1924.

-Štulić Tome (56), (Tome je rođen 1856., op. a.), Maša (65) Petrčane, 1903. Ivan…

-Štulić Marko (64), Peroš Maša (68), 1903. Pavao Blaž

-Štulić Luka (r. 7/5 69), Kera Grgica (76), vj. 1897., 1904. Matija (udata za Šimu Ćurka 924, umrla 1986.

-Štulić Niko (r. 15/4 1869), Buljat Stoša 1869. vj. 1893.,  1905. Franjo Josip.

-Šime Štulić, Matija Grbić, vj. 1902.,  1910. (Ive) Krste  ( tada je svećenik bio don Banić),  Rimokatolici težaci,  vjenčan sa Grbić Danicom iz Privlake, umro 2000.

Ovdje sam naglasio podatke o mom bliskom rodu jer im je sada prezime – Stulić.

-Luka Stulić, Grgica Kera, 1910., Stoša Tomica, vjenčana za Luku Ćurka 1920., umrla 1975.

Ovdje za Luku piše prezime – Stulić, gdje se očigledno radi o propustu kvačice.

Niko Štulić 869, Stoša Buljat,  1912. Niko Tome, vjenčan Lucijom Glavan 1946.

-Šime Štulić (878),   (ovo je najstariji brat moga djeda Jose),  Matija Grbić, 1913. Danica Marija, vjenčana s Josom Sipina 1936.

-Ivan Štulić od Tome 898, Zorka Štulić, vj 919, 1919. Šimica Marija.

Njihovi potomci su sada -  Stulići.

      …

-Joso Štulić,   (moj djed),  Tomica Begonja, vj. 1919.,  11. 6. 1920. Perka Marija.

Njihovi potomci, dakle moja najbliža rodbina, sada su – Stulići.

-Joso Štulić, Tomica Begonja, 3. 4. 1922. Krsto Petar.

Do kraja ove matične knjige svi su – Štulići.

 

 

 

MATICA ROĐENIH NIN

1924. – 1946.

-Šime Štulić p. Filipa, Marija Grbić, 1924. Ivanica Perka, sklopila brak 1949. s Tartaro Krešimirom.

-Joso Stulić,   (prethodno je stariji brat Šime upisan kao – Štulić, a sada moj djed Joso kao – Stulić, što ne može biti ništa drugo nego omaška u pisanju), Tomica Begonja,  18. 6. 1924. Ivan Petar  (moj stric), sklopio brak s Ćurko Anđom  6. XI. 949.  (Njihovi potomci, dakle moja najbliža rodbina, sada su svi -  Stulići.

-Bože Štulić od Ivana, 892., Ana Peroš 892, vj. 922.  Marija Ana, 1924. Sklopila brak s Kanjer Šimom 1949.

-Frane Štulić p. Filipa, Luca Ljubičić,  1924. Branimir Andrija, vjenčan s Milkom Pijaca 1948., umro u Zadru 1980.

-Joso Štulić, Tomica Begonja,  22. 1. 1927. Vinko Stojan, (moj stric), za djeda i baku piše:  rimokatolici težaci.

Nadalje, svi su – Štulići.

     …

-Štulić Joso, Begonja Tomica,  19. 4. 1934. Marjan Marko  (moj otac),  kumovi Lipotica Šime i Čvrljević Luca, primalja Relja Tomica.  Sklopio brak sa Ljubičić Božicom Josinom iz Nina   (moja majka), 7. XII. 1963.

Dakle, i otac i djed su mi upisani kao – Štulići.

Nadalje, u ovoj matičnoj knjizi svi su – Štulići.

-Stulić Šime, Nin, Spaleta Milka iz Dikla, vj. 1937., 1937. Cezar Jakov.

Ovdje je po prvi puta za Stuliće iz centra Nina upisano – S, što je zasigurno greška, nadalje, u ovoj knjizi svi su – Štulići.

-Štulić Joso, (moj djed),  Begonja Tomica, vj. 15/XII 1919.,  1941. 8. svibnja Ljuba Anđelka,  12 /VIII 1941. umrla.

Inače, osmero djeco moga djeda Jose i bake Tomice upisani su kao – Štulići, jedino stric Ive, kako sam već naveo, greškom – Stulić, odnosno tako mu je upisano prezime oca kad se rodio.

-Štulić Krste, Grbić Danica,  1943. Marija,  sklopila brak u Ninu 1966. s Glavan Josom.

Štulić Mirko, Glavan Šimica, 1943. Marija,  sklopila brak u Ninu s Kuzmar Božom 1964.

Nadalje;  svi – Štulići

Stulić Krste, Grbić Danica – Milka  (ovdje po prvi puta za Krstu piše – S), Ive 1945. 10. 1.,  zaključio brak u Zagrebu 1988. s Jakušić Nevenom.

Ive i brat mu fra Anselmo (Nevenko) sada su – Stulići.

Nadalje, u ovoj knjizi svi su – Štulići.

 

 

MATICA ROĐENIH

NIN

1946. – 1951.

(matičar Srećko Maštrović)

Od sada se najprije piše ime djeteta!

-Stulić Duško, 1946., umro dana 24. II. 1948. u Zadru, otac Šime, majka Ljubičić Ana.

-Stulić Nediljko, 1946., umro u SAD, 23. 2. 1974., o. Blaž, m. Grbić Danica.

-Stulić Nevenko, 29. 12. 1946., o. Krsto, m. Grbić Milka.

Dakle, navedeni mogu s pravom reći da su – Stulići  jer im je tako upisano u matičnoj knjizi rođenih.

Ne zna se zbog čega je matičar Srećko Maštrović na ovaj način promijenio prezime koje se od uspostave hrvatskog jezika, od osamdesetih godina 19. stoljeća, piše kao – Štulić.

Nadalje, u ovoj matičnoj knjizi uglavnom su – Stulići.

-Stulić Blaž, 1948., o. Šime, m. Ljubičić Ana.

-Štulić Stanko, 1948., o. Vjekoslav…,  (Ninski Stanovi)

Za Štuliće iz Ninskih Stanova, Maštrović piše – Š.

-Štulić Vinka, 1949., o. Janko,  sklopila brak u Ninu 1970. sa Skoblar Vladimirom.

-Stulić Nikola, 1950., o. Niko, m. Glavan Luca…  (centar Nina).

-Stulić Vinko, 25. 1. 1950. u 18h, o. Ive, m. Anđa,  (sin od strica mi).

-Štulić Bosiljka, 1950., …  (Stanovi).

-Stulić Mirko, 1950., o. Ante, m. Sipina Tonka, …  (Klanice).

-Štulić Luzarka, 1950.,  (Stanovi).

-Stulić Ivan, 10. 11. 1950., o. Tome, m. Burela Luca, (Klanice).

-Stulić Zorica, 1950.,   (Stanovi).

Ovdje za Stanove piše – S.

 

 

MATIČNA KNJIGA ROĐENIH

NIN

1951. – 1952.

-Stulić Svetko, 16. 10. 1951., u 19h. o. Ive, m. Anđelka, sklopio brak u Ninu 1974. s  Glavan Jadrankom.  (od strica mi sin).

-Štulić Andrija, 1951.,   (Stanovi).

-Stulić Nediljko, 1951., o. Branko, m. Pijaca Milka.

-Štulić Kata, 1952.,   (Stanovi).

 

 

MATICA ROĐENIH

NIN

1953. – 1957.

-Stulić Zdenka, 1953.

-Stulić Ivana, 1953.

-Stulić Zoran, 1953.

-Stulić Zdravka, 1953.

-Stulić Zvonko 1954.

Ovdje ima još podosta imena i svi su redom – Stulići,  a u Ninskim Stanovima – Štulići.

Teško je shvatljivo kako su matičari, počevši od spomenutog Srećka Maštrovića, radili ovakve propuste. Štulići u Stanovima su nama daljnji rod jer, kako sam već napomenuo, njihov predak Ivan Štulić, oženivši Pavlović Mariju „otišao je u vlaštvo“ krajem 19. stoljeća te se 1900. rodio Andrija Štulić, od koga  su svi Štulići u Stanovima potomci.

Inače, po Obiteljskom zakonu u Republici Hrvatskoj, braća su prvo koljeno, a ne smiju se ženiti unuci od braće i sestara, svi u daljnjem srodstvu to mogu činiti.

 

NIN – ZATON

MATIČNA KNJIGA ROĐENIH

1959. – 1994.

-Štulić Ivana, 1950.,  (Stanovi).

-Štulić Gojko, 1960.,  (Stanovi).

-Štulić Slavica, 1960.,  (Stanovi).

-Stulić Branko, 1960., o. Ive, m. Anđa,   (prava imena su im, inače  Ivan i Anđelka),  zaključio brak 1987. s Pijaca Jasminkom.

-Stulić Jadranka, 1960.,

-Stulić Vjekoslav, 1963.,

-Stulić Damir, (o. Milivoj), 1965.,

U Stanovima; svi redom – Štulići.

 

 

NIN – ZATON

MATIČNA KNJIGA VJENČANIH

1886. – 1946.

-1888. Štulić Marko, težačka ruka, katoličko, neoženjen, Peroš Maša, težačka ruka, otac Štulić Pere, majka Kršlović Petrica.

- 1891. Štulić Ivan pok. Šime…

- 1893. Štulić Niko…

- 15. 12. 1919. Joso Štulić  (moj djed), Tomica Begonja

Sve Štulići

-1937. Stulić Šime, Spalato Milka

-1941. Stulić Ive, Ćurko Ana

-1948. Stulić Branko, Pijaca Milka.

 

 

VJENČANI

1946. -1950.

-1948. Stulić Branimir, Pijaca Milka

-1949. Stulić Ante, Dadić Marija

-1949. Stulić Ive, Ćurko Anđa

-1950. Stulić Tome, Burela Luca

-1950. Stulić Ante, Sipina Tonka

 

 

MATIČNA KNJIGA VJENČANIH

Mjesnog narodnog odbora u Ninu

Kotar Zadar, Okrug Split

1951. – 1952.

-1952. Stulić Svetko, Kolanović Ida

 

 

MATICA VJENČANIH NIN

1953. – 1958.

-1955. Štulić Šime, Dadić Danica,    (Stanovi)

 

 

MATIČNA KNJIGA VJENČANIH

1959. – 1974.

-1959. Stulić Mile, 1927., Medić Marija, 1938.

-1960. Stulić Ive, 1935., Sipina Ana, 1938.

-1960. Štulić Ive, 1931, Papić Josipa, 1933.

-1961. Stulić Božo, Radas Zorka

-1963. Stulić Ante, Jakovčević Milka

-1963. Stulić Marjan  (ovdje mi za oca piše – Stulić), Ljubičić Božica, Stulić Vinko, Gleđa Dragica  (vjenčani istog dana; 7. 12.)

matičarka Marić Ankica

-1965. Stulić Milivoj, Sipina Ankica

-1966. Štulić Marijo, Pijaca Nedjeljka

-1969. Štulić Stanko, Delonga Vjera

matičar Puntarović Šime

-1970. Stulić Ivan, Kršlović Marica

-1971. Štulić Nedjeljko, Ćoso Miroslava

-1973. Stulić Predrag, Ćurko Katica

1973. Stulić Vinko, Nešović Senka

 

 

MATIČNA KNJIGA VJENČANIH

1974. – 1985.

-1974. Štulić Ante, Grbić Marija

-1974. Stulić Svetko, Glavan jadranka

-1976. Stulić Slavko, Žodan Matilda

matičar Ive Tartaro

 

 

Smatram da sam iskazivanjem svih navedenih podataka uspio prikazati pravu sliku ninskih matica i ukazati na problem prezimena Štulić.

U svim matičnim knjigama na hrvatskom jeziku, od oko 1880. do 1946. godine, svi ninski Štulići su – Štulići (Nin, Klanice i Ninski Stanovi), osim nekoliko izuzetaka odnosno svega nekoliko pogrešnih upisa; umjesto – Š – S.

No, nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1946. godine, kada je ninski matičar bio Srečko Maštrović, pa na dalje; gotovo za sve Štuliće iz Nina i Klanica piše se  – Stulići, a za one iz Ninskih Stanova -  Štulići. Prema rodoslovnom stablu koje sam napravio, svi smo bliži ili daljnji rod, pa bi po tome i prezime trebalo biti svima isto.

Ne smijem zaboraviti spomenuti i ostale ninske matičare: Slavko Nemarić, Šime Peša, Ive Tartaro, Šime Puntarović, Ljiljana Sipina…, ali i njihove prethodnike svećenike: don Pavao Zanki, don Augustin Padelin i don Ive Nikpalj. Bez obzira na navedene propuste, ipak su ninske matične knjige jedno zaista vrijedno kulturno-povijesno bogastvo, bez kojega ne bismo mogli znati svoju prošlost.

U ovom izlaganju trebalo bi ukratko pojasniti i sam pojam matičnih knjiga; Matične knjige su bile rijetka pojava sve do Tridentinskog crkvenog sabora (1543. – 1563.) i  Rimskog rituala iz 1614. godine, kada je donesen opći propis za čitavu katoličku crkvu o načinu vođenja matica. Za druge austrijske vladavine u Dalmaciji (1814. – 1918), dekretom Dalmatinskog gubernija 1816., uvodi se austrijsko zakonodavstvo o matičnim knjigama. Premda su po tom zakonu župnici morali uz crkveno-državne matice u duplikatima voditi još i takozvane crkvene matice, ta je praksa postupno zanemarena.

Zakonom o Državnim matičnim knjigama iz 1946. godine, uvedeno je civilno stanje, a matične knjige od tada vode posebni činovnici kod pojedinih Mjesnih odbora. Sredinom 1948., od župnih ureda po Dalmaciji preuzete su matične knjige. Mjesni odbori zadržali su za svoju uporabu matične knjige od oko 1860. godine pa ubuduće, a starije knjige su predane Državnom arhivu u Zadru. Međutim, tada nisu sve matične knjige došle u DAZd.

Kada sam u ovoj ustanovi proučavao ninske spise, na jesen 2004. i početkom 2005., za ninske matične knjige koje nedostaju rekli su mi da su nestale i da su vjerojatno nekada davno izgorjele u požaru. No, ja sam ih pronašao u arhivskim kutijama Župnog ureda svetog Anselma u Ninu, u proljeću 2005. Te najstarije matice, od 1592. pa na dalje, i razne stare ninske isprave, mnogo su mi pomogle u sastavljanju rodoslovlja Štulića iz Nina te, općenito, u pisanju knjige Nin i Štulići i nekih budućih rukopisa. U stvari, da nije bilo tog otkrića, nikako se ne bi mogla prikazati prava istina o prošlosti ovog kraja.

Nakon Drugog svjetskog rata neki Kotari odnosno NO-i (Narodno-oslobodilački odbori), poput Splita i Trogira, nisu uopće predali stare matične knjige Državnom arhivu u Zadru. Ninjani su to učinili, a u ninskom Matičnom uredu nalaze se knjige od oko 1880. godine.

U svim starijim crkvenim maticama čin krštenja je bitan čin upisa, a često se nije ni označavalo vrijeme rođenja djeteta. To se označava tek povremeno u 17. i za stalno u 18. stoljeću. Spomenutim austrijskim zakonom, glavni akt upisa postaje datum rođenja djeteta, dok datum krštenja postaje sporedan.

Sada bih se vratio na Leksik prezimena Socijalističke Republike Hrvatske, Zagreb, 1976. On je rađen puno godina te prema Popisu stanovništva nakon Drugog svjetskog rata, godine 1948. Ovdje je broj Štulića u Ninu (Nin, Klanice i Ninski Stanovi) iznosio 140. No, bitno je napomenuti da je u tom leksikonu prezime za Nin upisano kao – Stulić, dok su po cijeloj Hrvatskoj naši prezimenjaci upisani kao – Štulići.

       U Zadru je tada bilo 7 Štulića, Poličniku 10, Bukoviću kod Benkovca 24, u Ploči u Lici 101, u Sapskom Polju kod Otočca 26, u Kozici u Zabiokovlju 23, Zagrbu 3… I slična prezimena se pišu s „kvačicom“: Štulina – Poljica kod Nina 25, Božić-Štulić – Čvrljevo kod Drniša 23, Štula – Podaca kod Makarske 17, Štule – Kršitelj kod Buzeta 11, Štulle – Rijeka 2, Štul – Osijek 3… Prezime koje počinje sa slovom – S;  Stulli – Dubrovnik 4, Stuić – Senj 6, Stuhli – Josipovac kod Đakova 21,Schiulaz – Motovun 10. Ova dva posljednja prezimena su se sve do nedavno čitala početnim slovom – Š.

Dakle, prezime je u velikoj većini – Štulić i slično, kao Štula. Stoga se nameće pitanje: Zbog čega su ninski Štulići u tom leksikonu upisani kao – Stulići?

      Činjenica je da su naši preci stoljećima bili Štulići – tako se zasigurno izgovaralo, a pisalo se različito, na latinskom i talijanskom jeziku. Od 1882. do 1945. godine, u ninskim matičnim knjigama koje su do tada vodili svećenici, osim nekoliko propusta „kvačice“ za sve piše – Štulić. Dakle kroz tih šest desetljeća, u stotinama tih zapisa, prezime se vodi kao – Štulić; onako kako je po tradiciji.

Odjednom, godine 1946., za vrijeme matičara Srećka Maštrovića, kojega je kao svog službenika postavio Narodno-oslobodilački odbor, prezime se mahom mijenja i upisuje kao – Stulić. No, to nije sve; Štulići iz centra Nina i Klanica se pišu kao – Stulići, dok se Štulići iz Ninskih Stanova i dalje vode kao – Štulići. I nasljednici Srećka Maštrovića su radili uglavnom isto. Zbog čega je napravljena ta velika povijesna lakrdija, teško ćemo točno doznati.

 

Mnogo puta, još od malena, slušao sam priče kako nam je pravo prezime – Štulić, ali i one druge – o Stulićima. Govorili su, i još uvijek govore neki naši starci, da se pričalo – „Iđen u Štulića!“ No, pričalo se i „Kako smo mi Stulići Hrvati, a Štulići u Lici Srbi“. Stoga, po tome, da bismo se razlikovali po nacionalnom identitetu, moramo imati i različita prezimena. Ali, prezime je – prezime, i bez obzira što ga svatko kroz život može mijenjati, kao i osobno ime, mora se znati podrijetlo odnosno korijeni.

Kako su mnogi Štulići u Hrvatskoj, kao starodsjedioci ovih krajeva, postali pravoslavci te poslije i Srbi, to je tema za jedan moj drugi rad u nastajanju.

Mnogi su moji daljnji, ali i vrlo bliski rođaci – Stulići. Prezime je u području Grada Nina podijeljeno otprilike po pola. Dakako, svatko voli svoje! Većina onih koji su rođeni nakon Drugog svjetskog rata, a roditelji su im iz centra Nina i Klanica, u matičnim knjigama su upisani kao – Stulići, dok su oni iz Ninskih Stanova – Štulići. Na osnovu Izvoda iz matičnih knjiga rađene su i isprave.

Mnogi se čitav život vode pod određenim prezimenom, tako ih svi znaju, tu su im i djeca  sa svojim obiteljima, unučad… To što se dogodilo sa našim prezimenom nakon Drgog svjetskog rata, nije se smjelo dogoditi. No, sada smo tu gdje jesmo. Povijest je ono što se dogodilo, a ne ono što bismo mi htjeli da se dogodilo.

Kad sam se rodio, majka me prijavila Matičnom uredu u Zadru kao – Mirka Stulića jer je moja najbliža rodbina nosila prezime Stulić. Otac je bio pomorac. Po njegovim osobnim ispravama vukle su se obje varijante prezimena, no on je uvijek tvrdio da je pravo prezime – Štulić, a i znao je da je rođen u obitelji Jose Štulića i Tomice Begonja te da mu je i djed Filip bio Štulić, kao i sva ostala starija rodbina.

U osnovnoj školi sam se prezivao – Stulić; u svim svjedodžbama i učeničkim knjižicama. No, u gimnaziji sam dobijao svjedodžbe s prezimenom Štulić, u tehničkoj školi mi u Indeksu i završnoj svjedodžbi isto piše Štulić, u vojnoj knjižici isto, u Indeksu s Arhitektonskog fakulteta i diplomi – isto Štulić.

Ali, u osobnoj mi je pisalo Stulić jer sam kao Stulić bio evidentiran u Matičnom uredu u Zadru. Stoga, kada sam na jesen 1989. godine htio napraviti Radnu knjižicu, rekli su mi da moram promijeniti osobnu kartu, odnosno prezime u – Štulić jer mi u diplomi piše Štulić. Napravio sam zahtjev na Policiji i s lakoćom ishodovao promjenu jer mi je otac bio rođen kao Štulić, točnije, u obitelji Jose Štulića i Tomice rođene Begonja.

Dakle, od kraja 1989. godine ja sam i službeno  Mirko Štulić.

 

I, na kraju, zaključio bih:

Mnogi nas pitaju: „Jeste li Štulić ili Stulić? Kako to da bliski rođaci imaju različita prezimena? Što vam je pravo prezime?…

Nadam se da je ovaj moj kratki povijesni esej razjasnio mnoge stvari, a konačni odgovor je:  ŠTULIĆ.

 

             U Ninu, 21. lipnja 2017.

             Mirko Boyan Štulić