Venus Marija

Plivam. Tijelom param mirnu površinu mora. Rukama mašem u ritmu, trzam ubrzano nogama, pratim svaki udisaj. Dišem punim plućima ovaj naš lijepi zrak. Slana voda obavija me cijelim svojim bićem, more mene ljubi, more me miluje kao veselo dijete. Ja sam samo jedna mrvica plutajuća što snagom volje kreće se, al’ za sebe; ja sam jedan čitavi Svijet – u moru tom zemaljskom.

Divota ovog kraja, plavet što leđima mi struji, dubina koja ište strahopoštovanje. U more ja sam uronjen, morem lebdim, svoju put smećkastu plavim sjajem prelijevam. Svježina mi oko glave struji, niz kičmu se spušta i trzajućim nogama bridi.

Čovjek nije rođen da pliva kao riba, ali hod i trk do mora me dovede, da skočim u svježinu, da mašem rukama i mlatim nogama, da gibam se čitavim tijelom, da migoljim slanom tekućinom, remetim mir njene bonace. Plivam jer ja to hoću, ja to moram.

Slušam samo sebe samog, disanje i udare o površinu što guraju me dalje i dalje. Snagu svojih trzaja pretvaram u jednu masu gibajuću, ploveću, lebdeću, plutajuću… U daljini osta žamor plaže i glazba iz kafića. Jedva se čuju i udari starog zvona što kasnopopodnevne ure tuče.

Zvuk sebe i mora sve više me osvaja. Dok leđno strujim, gledam plavet visine obasjane zlatnim suncem. Plavi se plavo – nebeski plavo. Na misao me tjera; o divoti plavog planeta, o trenu ovom od moga postojanja što ljepotom me usreći, o slobodi ovih trzaja, disaja, o raskoši ovog ljetnog dana.

Bijeli oblačci u daljini lebde, mijenom svojih oblika mame radoznale poglede. I oni, upravo, uče nas jasno, ali poruku njihovu shvatiti treba: Život je prolazan, život je Igra!

U ritmu tih svojih energičnih udara koji uznemiruju plavu ravnicu i u maglici tih svojih plavih kontemplacija, gdje aktivnost tijela itekako pogoduje im, ostvarujući tako neku svoju svrhu – stigoh do sredine zaljeva.

Već dugo se nisam okrenuo jer oko sebe ne primijetih nikakva plovila, kad, odjednom, čujem prelijevanje mora – kao da iz njega nešto izlazi. Prođe me velika jeza, strah mi žilama prostruji; nije valjda neka velika riba koja mi želi nauditi?!

Okrenem se i strašno se iznenadim: Predamnom, nalazi se ogromna školjka – periska, a u njoj mlada djevojka! Raširila je ruke rastvarajući ovo čudo. Plavi sjaj obavija joj golo tijelo, njenu nježnu, svijetlu put. Prelijepa je, odmah primijetih, premda mi uzbuđenje zamuti um.

„Helo, Mirko!!“ kaže ona jasnim, ugodnim glasom, dok joj na punašnim usnama igra osmijeh.

Potpuno me iznenadila: „Pa ona mi i ime zna!“ pomislih.

„Tko si ti?!“ upitam je gotovo preplašeno održavajući se na mjestu.

„Ja sam Venus Marija! Ništa se ne boj, Mirko!“

„Kako to da mi znadeš ime?!“

„Znam, znam. Mi sve znamo.“

„Tko to – mi? Tko ste – vi?“

„Mi smo od Drugog Svijeta, onog što ga vi nazivate maštom. Ali mi postojimo, mi stvarno postojimo“, reče i prođe prstima desne ruke kroz dugu smeđu kosu.

„Mogao bih i ja u to povjerovati, osim ako sve ovo nije san.“

„Ne sanjaš, Mirko! Pogledaj uokolo, oslušni oko sebe.“

Učinim kako mi je rekla te uvidim kako se nalazim u sredini zaljeva, kao i nebrojeno puta do sada.

„Da. Istina je. Sve je stvarno!“ potvrdim.

„I ja sam, dakle, stvarna. Evo me, tu sam, ispred tebe.“

„O, da. Lijepa si, zaista blistaš.“

„Ali ja i nastojim biti lijepa“, kaže Venus Marija i malo pomakne krila školjke.

Napravim nekoliko pokreta rukom kako bih joj se približio te je tako dotaknuo, ali ona se pomakne unatrag – kao da lebdi na mirnoj površini.

„To ne može, Mirko!“

„Što to – ne može?“

„Pa to što si htio – dodirnuti me.“

„Daj mi, molim te! Onda bih bio potpuno siguran da si stvarna.“ Još malo se primaknem. „Oči i uši nisu mi dovoljni.“

Ona i dalje nastavi lebdjeti, dok je samo donji vršak ogromne periske uronjen u more.

„Kada bi me ti, Mirko, dodirnuo, onda na tome ne bi stalo. Htio bi me i ljubiti, zar ne?“

      „Da, čini se! Kako jedan muškarac ne bi želio ljubiti tako lijepu djevojku.“

      „Ali ja nisam obična djevojka. Ja sam Venus Marija! I kad bi se ljubila s vama – običnim ljudima, kad bismo se upustili u putene užitke, onda ta naša ljubav ne bi više bila uzvišena.“

      „Ali mi smo ljudi takvi; od krvi smo i mesa. Ljubav nam žilama struji. Nagon nas tjera da stapamo tijela te tako i duše milujemo. Nagon nas tjera i da se množimo!“

      „Vjeruj mi, dragi Mirko, kad bih ja s vama – ljudima stupila u seksualni odnos, onda više ne bih bila to što jesam: Ona koju vi obožavate.“

      „Ako je tako, onda si ti Boginja, zar ne?“

      „Da! Ja sam Boginja! Boginja Venus Marija!“ reče glasno ona, sklopi ruke, zatvori školjku i za tren uroni u more.

      „Ali, čekaj…! Venus Marija!“

      Htio sam je još puno toga pitati, ali, eto, odjednom nestade.

      „Zbogom Venus Marija!“

      Sav zbunjen i s dubokim mislima o upravo doživljenom, zaplivam natrag prema svojoj obali.