Morska  neman

U malo dalmatinsko mjesto uvukao se strah. Već desetak ribara potvrdilo je priču o pojavi neke neobične životinje. Nitko je još nije vidio cijelu, već samo dio trupa, repa ili glave pa se tako u mašti brojnih mještana stvorila slika o ogromnom morskom čudovištu.

      Gradić je bio siromašan. Živjelo se od ribolova, uzgoja vinove loze, nekih ratarskih djelatnosti i posjedovanja uglavnom sitne stoke. Turizam je bio tek u začetku te bi ljeti do tog slikovitog mjesta, njegovih uvala i tihih pješčanih plaža zalutao samo poneki stranac. Mladi su odlazili kako bi u većim gradovima domovine i svijeta sebi i svojim potomcima osigurali bolju budućnost. Ipak, u odnosu na druga mjesta, situacija je u školi bila povoljnija; nastavu je pohađalo stotinu i pedeset učenika.

      Stari je ribar Šime u zadnje vrijeme sve rjeđe odlazio na more. On osobno nije vidio čudovište o kojem se puno priča, ali je vjerovao svojim starim prijateljima koji su nešto opazili. Bojao se Šime da mu se na pučini može dogoditi neko veliko zlo.

      Jedne večeri popio je u gostionici litru crnog vina kako bi se opustio i otjerao strah pa je oko ponoći otišao na spavanje. Nakon jednog sata otprilike, u snu je čuo neki čudan glas; nije, naime, dopirao izvana, već se Šimi učinilo da glas dolazi iz same dubine njegovog bića. I reče mu tada taj duboki muški glas:

      „Udari ga ostima u ždrijelo!“

      Šime se tada silno trzne i skoči s postelje.

      „Što je?! Što ti se dogodilo?!“ upita ga žena Mara, koju je ovo probudilo.

      „Ajme, Maro moja draga, čuo sam neki strašan glas!“ gotovo panično reče Šime.

      „Sigurno si ružno sanjao!“

      „Ali ne sjećam se  što sam sanjao! Znam samo da sam prije jedan sat legao.“

      „Ja nisam čula nikakav glas, niti neki drugi zvuk. Ti si to, moj Šime, umislio.“

      „Ali taj duboki glas djelovao je tako stvarno. Evo, još uvijek mi zvoni u ušima!“

      „I…? Što kaže taj tvoj glas?“

      „Udari ga ostima u ždrijelo!“ Šime povikne.

      „Ostima u ždrijelo?!“ reče na to Mara začuđeno. „Koga to, zbog čega?“

      „Pa nisam baš siguran, ali večeras smo opet u gostionici pričali o onom morskom čudovištu. Možda se to odnosi na njega.“

      „E, i što bi sad trebalo, da ga ti, Šime, napadneš. Tko zna je li to čudovište uopće i postoji?“

      „Postoji, sigurno postoji. Mnogi su nešto vidjeli, Mare.“

      „Pa i moraju vidjeti nešto neobično, kad sa sobom na more uvijek nose najmanje litru vina ili bočicu rakije.“

      „Nemoj tako, ženo draga. Ja te ljude dobro poznam, i znam da ne bi iz čista mira tako nešto izmišljali. Pa, pobogu, Mare! Mi živimo od ribolova!“ vikne Šime i napravi nekoliko nervoznih koraka po sobi.

      „Hajde, smiri se! Vrati se u postelju. Nije više ljeto i sparna noć. Sutra ćemo pričati o toj vašoj morskoj nemani.“

      „Dobro, draga. Nećemo više o tome.“

       Šime posluša ženu i legne pored nje.

       Ubrzo je zaspao. Cijelu noć se trzao i meškoljio. Sanjao je jaku buru i podivljalo more, zatim neke ogromne lignje i morske zmije, krv što na moru pluta, potapanje čamca, bijesne oči nemani… U zoru ga je opet probudio onaj duboki glas:

      „Udari ga ostima u ždrijelo!“

      Potom Šime skoči s postelje i primijeti kako je mokar od znoja i sav napet.

      „Opet on!“ poviče tada.

      „Tko to, Šime?“ reče Mara zijevajući.

      „Onaj glas! Opet mi je isto rekao!“

      „Sigurno si, Šime moj, ružno sanjao. Cijele noći si se trzao, ali te nisam htjela buditi  jer sam smatrala kako je dobro da se naspavaš.“

      „Da, zaista sam ružno sanjao. Odavno nisam imao ovako nemirne snove – pune strave“, reče Šime, skine vlažnu majicu, obuče čistu te potom košulju i hlače.

      „Idem ja, Mare.“

      „Kamo ideš?“

      „Na more.“

      „A, zar se ne bojiš te nemani?“

      „Bojim se, draga ženo, ali moram se s time suočiti. Onaj neobični glas nije mi slučajno došao u san. Možda sam ja izabran!“

      „Izabran! Za što?“

      „Pa upravo to; da ubijem tu neman i tako oslobodim straha mnoge ribare.“

      „Ja u postojanje te beštije uopće ne vjerujem. Idi, Šime moj dragi, i sigurno češ se uvjeriti kako sam ja u pravu. A, ako te na moru snađe neka nevolja, neka te Majka Božja i anđeli nebeski čuvaju.“

      „Idem ja. Bog, Mare!“

      „Bog, Šime!“

      Šime ode u kuhinju gdje je pojeo komadić kruha i nekoliko suhih smokava te popije čaj i rakijicu. Obukao je topli narančasti kombinezon, što mu ga je nedavno iz Amerike poslao brat, obuo je kratke gumene čizme i na glavu stavio smeđu kapu s frontinom.

      Čamac je bio svega dvadesetak metara od kuće. U njemu su se nalazile mreže, nekoliko manjih vrša, ali i ono što je Šimi najviše trebalo – oštre osti.

      Na obali nije bilo nikoga, a inače, sada bi više ribara trebalo krenuti na more. Strah je, eto, učinio svoje.

      Šime je uzeo vesla u ruke i otisnuo se prema pučini. More je bilo potpuno mirno, za što se u ovom kraju kaže – bonaca ka ulje. Sunce je upravo počelo izlaziti ponad tridesetak kilometara udaljene planine. Tople rumene boje svitanja pretvaraju se u plavičaste tonove dana. U visini kruži i klikče pokoji neumorni galeb. Tu i tamo pokoja manja riba skoči iz mora, kao da osmatra situaciju. Sve skupa djeluje idilično, ali Šime sada nije tu da bi lovio ovu malu ribu, već da bi se suočio sa svojim strahom. Zbog toga je u zraku osjećao veliku napetost.

      Udaljio se tako stari ribar Šime od obale oko dva kilometra pa je sada dubina mora  dvadesetak metara. Odjednom, primijeti Šime da je neka velika ribetina projurila ispod čamca na dubini od pet-šest metara. Vidio je samo konture, odnosno neku veliku sjenu. Srce mu brže zaigra, a šake još jače stisnu vesla.

      Plovi Šime tako, lagano, promatrajući more širom otvorenih očiju i slušajući gotovo cijelim svojim bićem prirodu oko sebe. Slutio je zlo.

      Odjednom, iza sebe čuje snažan udar po morskoj površini. Svježa tekućina štrapne po čitavom čamcu. Šime se okrene i ugleda ogromni riblji rep; zelenkaste je boje, s desetak krakova sa svake strane.

      „Ovako nešto još nisam vidio!“ pomisli Šime i nastavi lagano vaslati. Nekoliko minuta vladala je mrtva tišina, kad, velika sjena opet se pojavila ispod čamca i sve se brže približavala površini. More se naglo uznemirilo i prsnulo u vis pa se iz njega pojavila ogromna ružna glava. Divlji krik morske nemani začas se proširi tihom bonacom pučine. Činilo se kao da je istovremeno riknulo  desetak debelih volova, ili da je graknulo nekoliko stotina crnih vrana.

      Šime se za tren skameni, a kad je došao do daha, vikne:

      „Istina je!!  Ipak postoji!“

      Pred njim je stajalo pravo morsko čudovište, nešto najstrašnije što bi čovjek u  moru mogao vidjeti. Nije stari ribar Šime ni znao da takvo odvratno i ružno biće uopće može i postojati. Dugačko je preko deset metara, ima zmijoliko tijelo sa crvenkastim i narančastim prugama i šarama. Glava mu je duguljasta poput one u ogromne lignje, sa šest bradavičastih krakova. Na čelu ima jedan polumetarski rog. Crvene oči su mu znatno izbuljene. Veliki je dio glave  gotovo crne boje, a duguljasta vilica je zelena. U ogromnim su ustima  oštri zubi poput onih u morskog psa, a jezik mu je kao onaj u poskoka. Početak vrata, odnosno trupa, nešto je deblji te je obrastao okruglim smeđim bradavicama. Na cijeloj duljini zmijolikog trupa mjestimice izbijaju roza i žućkasta krilca.

      Stoji tako neman lagano njišući glavom – kao da se sprema za odlučujući napad. Šime hitro ispusti vesla, uzme osti i ubode zvijer u trup. Ova divlje rikne, trzne čitavim tijelom i lupi po čamcu, što ga je umalo i potopilo. Potom je morska neman uronila i nestala u modrozelenoj dubini.

      Znao je stari ribar Šime da ovo nije bio kraj jedne neravnopravne borbe između čovjeka i zvijeri, pa se postavi u sredinu čamca, očekujući novi napad.

      „Dođi, beštijo!! Čekam te!!“ vikne Šime i na brzinu ispije veliki gutljaj rakije iz bočice što mu je stajala u džepu. Srce mu potom, ubrzano  udarajući,  potjera vatrenu krv po žilama. Osjećao je neku nadnaravnu snagu i ogromni zanos.

      Nakon nekoliko trenutaka opet je vidio onu sablasnu sjenu kako mu se približava. Čvrsto je rukama obuhvatio držak ostiju i tako čekao borbu za život ili smrt.

     „Ili ja, ili ti!!“  vikne tada snažno.

      More se opet uznemiri i pljusne po čamcu. Za tren se pred Šimom, na svega tri metra udaljenosti, našla ona odvratna divovska glava. Neman opet silno rikne, pokaže oštre zube i isplazi zmijoliki jezik.

      Šime se tada sjeti onog glasa iz sna: ‘Udari ga ostima u ždrijelo!’ Zamahne rukama i svom snagom gurne osti kroz divlja usta ka ružičastom grlu. Osjeti zatim kako je udario u nešto poput  tvrde gume. Zvijer tada još jače rikne, stisne zube i polomi držak ostiju. Potom trzne glavom, napravi nekoliko kružnih pokreta, zakoluta očima i beživotno pljusne po uznemirenoj morskoj površini. Još neko vrijeme udarala je repom te se potpuno umiri i ostane tako plutajući. Tada se nebom prolomi kliktanje dvadesetak galebova koji su, izgleda, šutke kružili i promatrali ovu neobičnu borbu čovjeka i zvijeri, iz mora poskoči nekoliko stotina ribica, a iz daljine planine začuje se snažan huk neverina.

      „Uspio sam!! Hvala ti, Bože!“ vikne stari ribar Šime, obasjan zlatnim zrakama jutarnjeg sunca.

      Zatim privuče neman k čamcu, omota je konopcem oko trupa i čvrsto sveže. Predstojilo mu je oko dva kilometra napornog veslanja. Svojim sumještanima imat će što pokazati, jer, eto, vraća se doma s dosada neviđenim ulovom.

     Stari ribar Šime, zahvaljujući glasu iz snova, pobijedio je morsku neman i tako spasio čitavi gradić od gladi.