Čempres i ružica

Čempres i ružica

Gašpar i Antica bili su idealan par. Zbog svoje ljepote privlačili su brojne znatiželjne poglede te su za njihovu ljubav i dobrotu čuli  svi stanovnici tog malog  grada i seljani  unaokolo.

Znali su se još od djetinjstva jer su  bili rođeni dvadesetak koraka jedno od drugoga, upravo na Božić ujutro. Kao malena djeca često su se skupa igrali pa se tako njihovo prijateljstvo postupno razvilo u pravu ljubav. Već kao petnaestogodišnjaci počeli su se ljubiti i često skupa šetati starim ulicama i obalom otočića na kojem je centar grada. Uživali su u zdravlju i mladosti, a ljepota kraja u kojem su rođeni snažno se prožimala s njihovom nutarnjom ljepotom i ljubavnim zanosom.

Roditelji su im bili dobrostojeći: Gašparovi su imali zlatarski obrt, a Anticini su bili trgovci. Međusobno su gajili prijateljske odnose i  s nestrpljenjem čekali da se zaljubljeni golupčići vjenčaju  i tako još jače povežu dvije obitelji.

Vremena, nažalost nisu bila povoljna. Druga je polovica šesnaestog stoljeća te je sa istoka vrebala velika opasnost od osmanlijskog prodora. Bosna je pala prije stotinu godina, ali Turci nisu htjeli na tome stati već su nastojali zauzeti i cijelu Hrvatsku te tako svoje silno Osmansko Carstvo proširiti što dalje na zapad. Gradić  Nona je već nekoliko puta bio napadnut, ali neprijatelj ga nije uspio osvojiti.

Gašpar je još kao desetogodišnji dječak zavolio vojni poziv i mletačke uniforme. Tada je počeo pomagati u izgradnji zidina, prokopu i odmuljavanju obrambenog kanala i prenošenju vojne opreme. Obični su vojnici bili  uglavnom momci iz ovoga kraja, dok su časnici bili pretežno Talijani koji su branili zastavu i grb  Svetog  Marka – tog strašnog krilatog lava. Da nije bilo jedne tako jake države i disciplinirane vojske, domaće bi stanovništvo vrlo teško moglo organizirati otpor nadolazećem  Osmanskom carstvu.

Kada je napunio šesnaest godina, Gašpar je odlučio postati  pravi vojnik. Završio je obuku i tako se osposobio za borbu. Do svoje dvadesete godine sudjelovao je u nekoliko manjih bojeva, odakle je izlazio kao pobjednik. Tada su se on i  Antica vjenčali u katedrali te su uskoro dobili kćer Ivanu. Rođenje djeteta još je više osnažilo njihovu ljubav, ali Antica nije bila zadovoljna što je Gašpar izabrao vojni poziv. Bila su teška vremena, kada je trebalo braniti svoja ognjišta i zavičaj, ali pravi su vojnici bili stalno u pogibeljnim situacijama te je bilo vrlo teško postati ratnim veteranom.

Otišao je tako Gašpar u jedan boj prema Bosni i nije se vratio doma. Uskoro je do Antice došao vojni glasnik i obavijestio je da joj je muž pao u tursko zarobljeništvo. Uslijedili su dugi dani iščekivanja i neizvjesnosti. Hoće li ljubav Anticina života biti u razmjeni za zarobljene Turke?

Prolazili su mjeseci, prošlo je i nekoliko godina, a od Gašpara ni traga ni glasa. Antica je sve više pobolijevala, izrazito je smršavjela, izgubila boju lica i sjaj u očima, sve dublje se povlačila u sebe i padala u očaj. Nije joj mogla pomoći ni ljubav prema maloj  Ivani koja je puno ličila na tatu. Zbog  tog lošeg stanja majke,  brigu  o djetetu preuzeli  su baka i djed.

Često je Antica sama šetala obalom, prolazila pokraj svih onih mjesta gdje je ljubila svoga Gašpara. Ali od uspomena se nije moglo živjeti; tuga je sve jače razdirala njeno mlado osjetljivo biće. Gašpar je bio ljubav njenog života, ona se s njim potpuno stopila  u  Jedno. I sada, kada ga nema, postala je tako jadna, beživotna, živjela je poput cvijeta koji  tiho  vene.

Jednog dana šetala je, tako odsutna duhom, uz obalu mora, oko jedan kilometar zapadno od grada. Došla je do vijugavog kanala, gdje je nakad Ričina tražila  put do mora. Pokraj pješčano-glinenastih puteljaka nalazila su se brojna slana jezerca s gustim crnim blatom što se stvorio kroz milenijume. Tu su se još rimske legije liječile nakon teških bitaka i dugih marševa, ali sada nema Anticinog  viteza da  ga njeguje svojom ljubavlju i ovim čudnovatim masnim crnilom.

Stajaše tako Antica tik do kanala, plačući. Tu je nitko ne vidi i u tome je ne može spriječiti. Govorili su joj roditelji, rodbina i prijatelji da od žalovanja nema koristi, da je još uvijek mlada, ima kćer, i da je život pred njom. Ali ona bez svog Gašpara budućnost nije vidjela, niti ju je željela proživjeti.

Stajaše tako Antica, sva u bunilu, dok joj crne misli sve  dublje  preplavljuju dušu. Osjeti, potom, jednu neizmjernu prazninu, Sunce je postalo tako hladno, a priroda potpuno bezbojna. I ništa više nije ni vidjela niti čula. Taj njeni crni, Nutarnji  svijet, sve je jače bujao te joj  svojim ništavilom potpuno zamaglio živost  tijela. Bol u glavi postade nepodnošljiva, a pritisak u grudima neizmjeran. I začuje tada Antica neki neobični ženski glas:

„Ja sam smrt! Ja sam tvoja prijateljica!“

      I  pruži Antica ruke, gotovo nesvjesno, pogne tijelo i zagrli prohladnu slanu vodu, gutajući je, umirući  jadno.

Sutradan ujutro, na Stipanje,  jedan je lovac  pronašao njeno beživotno tijelo dok je plutalo uz rub kanala.

Gašpar je tada bio živ,  što Antica nikako nije mogla znati. Nakon što je neko vrijeme proveo u zatvoru negdje u visokim brdima južnog  Balkana, poslali su ga na galiju da vesla kao rob. Zbog svoje snažne tjelesne građe i velike želje za preživljavanjem, izdržao je u tim potpuno neljudskim uvjetima gotovo tri godine.

Najteže mu je bilo u bitki kod Lepanta. Tada je, svojim veslanjem, morao biti na turskoj strani i boriti se tako protiv Zapadne armade. Osmanlijska  je flota doživjela katastrofalan poraz s desecima tisuća mrtvih i brojnim potopljenim galijama. Gašparov brod, premda dosta oštećen, uspio se nekako izvući iz obruča i pobjeći ka matičnoj luci. I drago je bilo Gašparu što je pobijedila flota u kojoj su se uz Talijane i Španjolce borili i Dalmatinci.

Budući da je trebalo dosta vremena da se osmanlijska flotila barem donekle oporavi kako bi mogla ploviti u neke druge, buduće bitke, Gašpara i ostale preživjele robove prebacili su na izgradnju jednog ogromnog kamenog mosta preko brze planinske rijeke. Nakon mjesec dana teškog rada, Gašpar je s nekolicinom robova  uspio savladati stražu te su pobjegli svatko na svoju stranu – svatko prema svom zavičaju.

Uslijedilo mu je naporno putovanje prema zapadu. Trebalo je prijeći brojna brda i planine, šume, potoke i rijeke, a odasvud je vrebala opasnost od  brzih turskih konjanika što se opasno raširiše po zapadnom dijelu Osmanskog carstva. Nakon tri teška mjeseca pješačenja, skrivanja i gladovanja, Gašpar je potpuno iscrpljen stigao do svog rodnog grada. Sve to vrijeme u mislima mu je bila Antica, njihova kći Ivana i dragi, topli dom. Da nije bilo te velike ljubavi i volje za životom, zasigurno ne bi bio preživio zadnje tri i pol godine.

Kad je doznao što se dogodilo Antici, osjećao se kao da ga je strijela pogodila u grudi. Njegovo iscrpljeno tijelo nije smoglo snage za oporavak.  Životne mu ljubavi sada nema, nema onog nježnog glasa što mu je u besanim noćima strave šaputao  o nadi, o čovječjoj nadi iščekivanja Dobroga. I ništa mu nije moglo pružiti utjehu, ni kći  Ivana, ni roditelji, niti rodbina i bivši prijatelji. Duboku prazninu u njegovom Nutarnjem biću moglo je zamagliti samo rujno vino, ali to bi djelovalo kratkotrajno – do jutarnjeg triježnjenja. Nakon nekog vremena počeo je toliko piti da nikako nije sebi dozvoljavao  bol bistroće uma te ja uvijek pored sebe, i danju i noću, držao bocu. Ali takovo stanje ga je lomilo jer nije pio  sa zadovoljstvom , već  zbog silne tuge i praznine duha.

Dani su i mjeseci prolazili s tom ružnom navikom što postade njegovo prokletstvo. Ništa nije korisno radio već je po cijele dane lunjao unaokolo. Jedino mjesto gdje bi se malo smirio bio je brežuljak poviš tople uvale i pješčane plaže, gdje je najviše volio sjediti i pričati s Anticom. Ali stotinjak metara otuda, dolje, nalazio se kanal u kojem se  Antica utopila.

Na Stipanje, u ranu zoru, sada potpuno trijezan došao je do tog tužnog mjesta. Bijaše tada točno četiri godine od kada je ljubav njegova života  pošla u Bolji  Svijet. Stajao je tu neko vrijeme nepomično i zurio u muljevitu vodu što je uznemiri jaka bura za proteklih nekoliko dana. Kada je blijedo zimsko sunce provirilo ponad samog istočnog kraja planine, osjetio je snažnu bol u glavi. Ta je bol postajala sve jača i naglo se proširila u grudi te uskoro i kroz čitavo tijelo. Pritisak je postao nepodnošljiv! I začuje tada  Gašpar  neki neobični glas:

„Daj  mi svoje  srce!“

I  primi Gašpar desnicom bodež za pojasem te ga posljednjom snagom volje podigne i oštricu mu zarije u srce.

Poslijepodne su ga pronašli  pastiri  koji su do tu došli s ovcama. Plutao je s bodežom u prsima, na onom istom mjestu gdje se utopila Antica. More je već odavna  ispralo krv.

Dani su prolazili, građani su polako zaboravljali na ovu nesretnu ljubav i veliku tragediju. Nakon nekoliko mjeseci, početkom proljeća, ribari  koji  su lovili ciple i jegulje primijetili su kako na tom nesretnom mjestu raste neka biljka. Ubrzo se pokazalo da je to šipkov grm, a već do početka svibnja propupali se cvijet pretvorio u divnu žutu ružu. Ali, na veliko čuđenje, ona je i dalje rasla i rasla! I to ljeto izrasla je poput krošnje od desetogodišnje masline!

Na jesen, s druge strane kanala, pojavio se čempres – samonik. Također je brzo rastao i uskoro postao višlji od ogromne ruže, koja se niti malo nije osušila niti je pokazivala bilo kakve znakove starenja. U stvari, ona je odisala pritajenim savršenstvom. A čempres, taj modrozeleni  ljepotan, hvalio se svojom  snagom i vitkošću. Kada bi puhao vjetar  on bi se njihao i tako svojim vrhom nastojao dotaknuti  ustrepetalu ružu.

Za ovu čudnovatu pojavu nadaleko se čulo pa su mnogi  počeli na to mjesto dolaziti. Proširio se tako glas da se Antica pretvorila u ogromnu žutu ružu, a Gašpar, njena životna ljubav, u  prekrasnog modrozelenog čempresa.

O njihovoj velikoj ljubavi, o tragičnom završetku Ovozemaljskog života, i o njihovim neobičnim prijetvorima;  pričati će se stoljećima.