PLANINA


Radnja ovog povijesnog, magično-realističnog romana, odvija se u sjevernoj Dalmaciji, u jednom danu – 16./17. travnja 1520. godine. U to doba silno Osmanlijsko Carstvo nastoji svoje granice proširiti što više na zapad. Priča je prožeta lirski i refleksivno obojenim osvrtima, flashbackovima i snoviđenjima. Petar Stole – Dandon, starac koji na obroncima južnog Velebita živi preko pet stotina godina, ćuteći skorašnju smrt, k sebi priziva mletačkog kapetana Marka Morova iz Zadra. Ovome Izabraniku Sudbe dokazuje svoju starost, tri puta mu zapjeva, upoznaje ga s Porukom i velebitskom panterom. Otkriva mu i mnoge životne istine kao što su: Omjer Savršenstva, intuitivna spoznaja – Jesam, stoga mislim, snaga Ljubavi, vjera, nada… i pobjeda Kreativnosti nad Ništavilom.

POGOVOR AUTORA

      Na svoj četrdeseti rođendan odlučio sam prekinuti dugogodišnje intezivno crtanje i slikanje te istražiti svoje korijene. Još od djetinjstva zanimalo me – tko sam i kamo idem – pa nisam imao mira dok potpuno ne razjasnim prošlost svoje obitelji, roda i zavičaja.

     O povijesti grada Nina dosta toga sam znao zahvaljujući predaji i knjigama, ali pamćenja, odnosno saznanja, što se tiče genealoškog stabla moje obitelji, dopirala su samo dva stoljeća unatrag. Stoga me čekao mukotrpan posao po raznim arhivima, proučavanje literature, razgovori s rodbinom, dopisivanja s našim iseljenicima…

Nakon nekoliko mjeseci imao sam dosta materijala za rodoslovno stablo i neku brošuru. No, ja sam odlučio ići dalje i napisati kulturno-povijesnu monografiju NIN I ŠTULIĆI. Na toj opsežnoj knjizi radio sam nekoliko godina. Aktivirao sam i fotografe, grafičare, lektora… U knjizi sam uz povijest, rodoslovlje i arhitekturu, ukomponirao i svoje slike, crteže i pjesme pa je postala neobična. Tiskao sam je početkom 2009. godine.

Mnogo godina prije, dok sam bio na prvoj godini Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, počeo sam pisati poeziju i maštati o nekoj budućoj zbirci pjesama. Na predavanjima o povijesti arhitekture jako me se dojmila renesansa i njeni svestrani umjetnici te sam tada uvidio da ću se u životu baviti s više kreativnih poslova. Moja ljubav prema rodnom kraju i njegovoj kulturi i povijesti, nakon dva i pol desetljeća urodila je, eto, nekim plodom. I shvatio sam da čovjek kao pojedinac može imati neke svoje vizije, ali, ipak, nitko ne zna točno što ga u životu čeka i čime će se baviti. Čovjek, dokle god je živ, ostvaruje svoj Opus.

„Radeći“ u Državnom arhivu i Znanstvenoj knjižnici u Zadru, 2004. i 2005. godine, čitao sam mnoge rukopise i knjige koje se tiču povijesti grada Nina, ali i šire okolice. U knjizi Alberta Fortisa Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, Venezia, 1774.) pročitao sam nešto vrlo zanimljivo: „Umjerenost i trudan život, udruženi s čistoćom zraka, utječu na to da u Morlačkoj, a posebno na planinskim bilima, ima velik broj časnih staraca. Unatoč tome, nisam tražio nekog Dandona.“ U objašnjenju tog imena stoji da je to Ilir koji je, prema zapisima nekih povjesničara, živio pet stotina godina. To ime – Dandon, koje je inače vrlo rijetko u svijetu, prije nije postojalo u mome pamćenju te mi je djelovalo nekako posebno, uzvišeno i melodiozno. Činilo se kao da priziva neki dah davnina, ali i da istovremeno upućuje na dječaka koji se igra.

Pjesmu Dandon sam napisao u studenom 2004. godine, zatim sam početkom kolovoza 2010. napisao priču Dandon, no odmah nakon nekoliko dana počeo sam pisati novelu DANDON – priča iz Hrvatske, čija je osnova bila završena u jednom trzaju inspiracije, u trajanju od svega desetak dana, te sam poslije više puta radio ispravke. Knjigu sam objavio krajem kolovoza 2012., no uvidjevši da bi vrijedilo pokušati tekst znatno izmijeniti i proširiti odnosno nadopuniti, sredinom studenog 2013. započeo sam  taj posao i završio ga do kraja te godine. Potom sam radio poneke ispravke do 17. travnja 2014., a knjiga je, nakon nekoliko radnih naslova, dobila konačni naziv – PLANINA. Tijekom 2016. godine, napravio sam još neke male izmjene. Dakle, od priče Dandon do konačnog oblika romana PLANINA (oko 52.000 riječi ili 177 kartica teksta), prođe, eto, šest i pol godina.

U svom tom promišljanju, nastojanju i radu, uvelike mi je pomoglo stečeno znanje iz povijesti, ali i moje cjelokupno životno obrazovanje i djelovanje. Pri radu na spomenutoj monografiji i pri putovanju od pjesme do završnog romana, uvidio sam kako nije lako umjetniku kada želi ostvariti sama sebe. Osim toga, književno-umjetničko djelo nije lako podcrtati jer uvijek postoji mogućnost za izradom nekih novih preinaka, no granicu ipak kad-tad treba odrediti i prepustiti čitateljima da mu kroz nadolazeće vrijeme odrede vrijednost. No, dakako, niti jedno umjetničko djelo nije savršeno.

Radnju romana smjestio sam na početak šesnaestog stoljeća, kada se u čitavom svijetu, pa tako i u našim krajevima, događaju velike promjene. Zadarski kapetan Marko Morov je fiktivan lik te sam ga kao bistrog i obrazovanog čovjeka uputio na južni Velebit, kako bi uz pomoć petstogodišnjeg starca Dandona spoznao neke životne istine. Ta najveća i najljepša hrvatska planina, njena mitologija, čarolije i ozračje duhovnosti, dali su mnogima inspiraciju za pisanje.

Što se tiče povijesnih činjenica, potrebno je naglasiti kako nakon gotovo pola tisućljeća povremenih borbi, nastojanja i kratkotrajnih vladanja, Serenisima Republica Veneta 1409. godine dolazi na dugotrajnu vlast u ovim krajevima, gdje će ostati do svoje potpune propasti 1797. Tu je došla zahvaljujući hrvatsko-ugarskom kralju Ladislavu Napuljskom koji je Dalmaciju prodao za sto tisuća dukata.

Još od desetog je stoljeća Mletačka Republika svojatala pravo na istočnu obalu Jadrana jer je tu vidjela velike gospodarske interese: trgovinu pomorskim putem prema istoku, proizvodnju soli, vina i maslinovog ulja, uzgoj stoke, sječu šume na Velebitu… I kroz to petstoljetno vladanje ispremješali su se geni, umjetnost, znanost, trgovina, privreda… Unutrašnja Hrvatska je od 1102. do 1526. bila u sastavu Hrvatsko-Ugarske Kraljevine, a od 1527. godine u Habsburškoj Monarhiji.

Sve što se dogodilo kroz prohujala stoljeća ostaje u povijesnim činjenicama – u prošloj stvarnosti koja se ne može promijeniti. U ovim krajevima često su se mijenjale države i vlasti, a sada je moja domovina samostalna republika koja je postala članicom Europske unije.

Osim političke, vojne i ekonomske prošlosti jednog naroda, postoji i umjetnička baština koja ne može biti cjelovita bez legendi, mitova i snova. Sve skupa, dakle, čini jedan narod, njegov identitet i posebnost. Svaki događaj, ma kako malen bio, tka se u povijesnu sliku, ali i svaki san, stih ili priča ukomponiraju se u zajedničku narodnu svijest.

Pripovijedajući sam nastojao predočiti sveukupnu situaciju na ovim prostorima početkom šesnaestog stoljeća te sam priču prožeo s prošlošću, neizravno s budućnošću i, naravno – svojom maštom. Pripovijedajući sam i razgovarao sa starcem koji čuči u mom nutarnjem šarenilu, s tim vlastitim Ja koje se s vremenom razvija u svima nama, što bih jednostavno nazvao – čovječjom žudnjom za osobnošću i mudrošću. Ali, uz ovo sam se i poigrao sa svim tim svojim dugogodišnjim promišljanjima te sam polumilenijski život starca Dandona postavio u jednostavni i brzo prohujali životni trenutak.

Ljudi su beskrajno radoznali te svatko od nas kroz život želi putovati k novim otkrićima i spoznajama. Čovjek ima tijelo, osjetila, razum, ali je i prožet duhom, ljubavlju ispunjen, sviješću satkan. U čovjeku je, stoga, Bog. I premda čovjek ima veliku moć, svi bismo morali biti svjesni činjenice da smo kao stvorenja samo jedna sitna čestica materije u svemiru – jedna mala mrlja zemaljske prašine natopljena vodom, koja za trenutak bljesne te se poveže sa svojom nebeskom iskrom…

…I kroz tu Svjetlosnu igru utapamo se u Jezgru dok za nama ostaje ovaj život ili, bolje rečeno: IGRA JEDNA OVOZEMALJSKA.

U Ninu, 9. siječnja 2017.
M. B. Š.

Leave a Reply